Kada je 1999. godine arheolog i antropolog dr. Stašo Forebaher otkrio drevni ilirski hram u pećini Spila nadomak Orebića njegovo otkriće je privuklo veliku pozornost domaćih i stranih medija, među ostalima National Geographica i Discoveryja. Kad je kasnije među artefaktima iz Spila pronađen i puni krug zoodijaka sastavljen od krhotina slonovače, izazvalo je to nemalu enigmu, jer znanstvenici nikako da shvate i prihvate da drevni tzv. Iliri nisu bili skup nekih divljih domorodaca već uzvišena civilizacija kojoj vrhunac duhovnosti svakako nije bilo lupanje kašikama o lonce za vrijeme pomrčine.
Razlog zbog kojeg nisu preživjeli ilirski spisi, pa o Ilirima učimo od njihovih dušmana, je dvojak. Prvi je svakako taj da je društvena superstruktura antike bila prvenstveno duhovna i kao takva bila protiv linearnog i fonetskog pisanja stoga što takav način prenošenja znanja sam po sebi ne može ni blizu interpretirati božansku mudrost koja se uopće ne može linearno izraziti niti sabiti unutar ograničene, materijalističke logike ljudskog razuma. Dakle, čemu uopće pisati o božanskoj mudrosti van simboličkog jezika prostornih odnosa, Euklidske geometrije, matematičkih kodova i kozmičkih simbola, kad linearno, fonetsko, dijaboličko pisanje nije ništa drugo do pišanje po pravom znanju?