Category: Hrvatski

Hrvatska pisana jezična baština svoje početke bilježi već krajem XI. stoljeća. Najstariji su hrvatski tekstovi pisani svojevrsnom mješavinom hrvatske inačice crkvenoslavenskog jezika i arhaične čakavštine te isključivo glagoljicom. Od XII. stoljeća Hrvati razvijaju vlastitu inačicu ćiriličnoga pisma, hrvatsku ćirilicu (koja se u literaturi 20. stoljeća najčešće naziva bosančicom), a od XIV. stoljeća sve se češće služe i latiničnim pismom. Utjecaj hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika postupno slabi nakon XIV. stoljeća, a osobito nakon provale Turaka u XV. st., kada se na povijesnome hrvatskom prostoru razvijaju pokrajinske pismenosti na pojedinim dijalektima svih triju hrvatskih narječja. U XVI. i XVII. st. hrvatska čakavska i osobito štokavska književnost dosežu europsku literarnu razinu.
Početci standardizacije hrvatskog jezika sežu na početak 17. stoljeća: 1604. godine u Rimu objavljuje Bartol Kašić prvu hrvatsku gramatiku Institutionum linguae Ilyricae, kojom se koristi u pisanju utjecajnog službenog teksta Rituala Rimskog i koja slijedom tog “službenog molitvenika” znatno utječu na jezik molitvenika i crkvenih molitava – koje su onda poznate čak i nepismenim osobama. Približno u to vrijeme barokna hrvatska književnost tzv. ozaljskog književnog kruga (Petar Zrinski prevodi i na hrvatskom jeziku objavljuje značajni ep Adrianskoga mora sirena, kojega je na mađarskom jeziku napisao njegov brat Nikola Zrinski; Ana Katarina Zrinska piše molitvenik Putni tovaruš, a Fran Krsto Frankopan zbirku pjesama Gartlic za čas kratiti) stvara značajna književna djela napisana uz korištenje elemenata sva tri hrvatska narječja.
Paralelno se na prostoru sjeverozapadne Hrvatske razvija kajkavski standardni jezik; na ostalim hrvatskim područjima, bez obzira na to pripadaju li štokavskomu ili čakavskomu narječju, utiru se temelji današnjemu standardnom hrvatskom jeziku koji nastaje na organskoj novoštokavskoj podlozi zapadnoga tipa. U doba Hrvatskoga narodnog preporoda u prvoj polovici XIX. st. zapadna novoštokavština postaje temeljem općehrvatskoga jezičnoga standarda. Pod utjecajem sjevernih i zapadnih slavenskih jezika uvodi se morfofonološki pravopis, a u grafiju dijakritički znakovi.
Stoljećima se hrvatski književnici koji pišu štokavicom kolebaju između ikavskog (koji je bio daleko rašireniji) i jekavskog refleksa jata. Tako u relativno kratkom razdoblju na početku 19. stoljeća nastaje gramatika Šime Starčevića Nova ričoslovnica ilirska (1812.) gdje se polazi od ikavice, Rječosložje ilirsko-italijansko-latinsko (1806.) Joakima Stullija koji preferira jekavicu i Ričoslovnik iliričkog, italijanskog i niemačkog jezika (1802./1803.) Josipa Voltića, koji prikazuje kako ikavicu, tako i jekavicu. Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga iz 1756. godine, koja je skoro dva stoljeća bila jedina knjiga za koju se može reći da je bila čitana (“pjevana”) uz svako hrvatsko ognjište sve do sredine 20. stoljeća – napisana je štokavskom ikavicom.
Konačni korak u priznanju odvojenog hrvatskog i srpskog jezika načinjen je zalaganjem Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kojoj su se pridružili Hrvatski zavod za norme, Narodna biblioteka Srbije i srbijanski Institut za normizaciju. Zahtjev za izmjenu koda je načinila NSK, a druge tri su to prihvatile. Dopisom su se obratile američkoj Kongresnoj knjižnici, kao međunarodnomu tijelu za normizaciju (ISO 639-2/RA). Ista ustanova je potvrdila prihvaćanje i hrvatskoga i srpskoga zahtjeva te je odredila nove oznake hrv za hrvatski i srp za srpski kao jedine vrijedeće oznake (umjesto dotadašnjih scr i scc) i za knjižničnu obradbu i za nazivoslovnu primjenu. Vijest o tome stigla je na 17. lipnja 2008., a odluka je od 1. rujna 2008. postala obveznom. Ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Tihomil Maštrović je tom prigodom izjavio: “Tako je hrvatski jezik napokon postao međunarodno priznat i uveden u ISO-standarde obvezne za cijeli svijet.”. (izvor: Wikipedia)

O ILIRSKO-SLAVENSKIM ZABLUDAMA

Kada je 1999. godine arheolog i antropolog dr. Stašo Forebaher otkrio drevni ilirski hram u pećini Spila nadomak Orebića njegovo otkriće je privuklo veliku pozornost domaćih i stranih medija, među ostalima National Geographica i Discoveryja. Kad je kasnije među artefaktima iz Spila pronađen i puni krug zoodijaka sastavljen od krhotina slonovače, izazvalo je to nemalu enigmu, jer znanstvenici nikako da shvate i prihvate da drevni tzv. Iliri nisu bili skup nekih divljih domorodaca već uzvišena civilizacija kojoj vrhunac duhovnosti svakako nije bilo lupanje kašikama o lonce za vrijeme pomrčine.

Razlog zbog kojeg nisu preživjeli ilirski spisi, pa o Ilirima učimo od njihovih dušmana, je dvojak. Prvi je svakako taj da je društvena superstruktura antike bila prvenstveno duhovna i kao takva bila protiv linearnog i fonetskog pisanja stoga što takav način prenošenja znanja sam po sebi ne može ni blizu interpretirati božansku mudrost koja se uopće ne može linearno izraziti niti sabiti unutar ograničene, materijalističke logike ljudskog razuma. Dakle, čemu uopće pisati o božanskoj mudrosti van simboličkog jezika prostornih odnosa, Euklidske geometrije, matematičkih kodova i kozmičkih simbola, kad linearno, fonetsko, dijaboličko pisanje nije ništa drugo do pišanje po pravom znanju?

PRAPOSTOJBINA SLOVENA?

Sve započeo Pavel Šafarik

U naučnoj polemici o slovenskoj pradomovini u proteklih sto sedamdeset i četiri godine izneseno je mnoštvo pretpostavki. Međutim, malo će ko danas o tome kazati koju riječ više i eventualno navesti još neku teoriju pored one opštepoznate – karpatske. Jer, ova teorija suvereno je vladala na našim i drugim prostorima u devetnaestom i dvadesetom vijeku, a i danas se po inerciji stavlja na prvo mjesto, pri čemu nerijetko drugo ostaje upražnjeno.

Način na koji je karpatska teorija izlagana u školskim programima, javnoj upotrebi i naučnoj problematici potpuno je zaklanjao drugačije viđenje slovenske istorije i migriranja slovenskih plemena, bez obzira što su pisani izvori i brojna imena naselja i rijeka u drugim krajevima Evrope široko ukazivali na takvu mogućnost.
Temelje naučnoj potrazi za prapostojbinom Slovena postavio je slovački naučnik Pavel Jozef Šafarik u prvoj polovini 19. vijeka. Ovaj veliki proučavalac slovenske istorije i kulture je u knjizi “Slovenske starine” (1837) na osnovu analize istoriografskih izvora postavio teoriju koja je kasnije nazvana – karpatskom.