Категорија: Bosanski

Odlike bosanskog standardnog jezika su sljedeće:
• bosanski jezik je, kao standardni jezik, jedan od jezika (uz hrvatski i srpski) koji slijede, uz različite stepene uticaja, iz starije jezičke baštine nastale na tlu Bosne i Hercegovine.
• jezički standard još nije u potpunosti zavladao medijima bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini.
• jezičke spomenike predturskog perioda kakve nalazimo na natpisima na kamenim mramorima i u poveljama Kotromanića, odlikuje štokavsko narječje prožeto u većoj ili manjoj mjeri crkvenoslovenskim. Predturska Bosna je područje ćirilične pismenosti, imala je i svoje autentično i posebno pismo bosančici, dok se latinično pismo prvi put javlja za vrijeme Austro-Ugarske.
• jezički spomenici specifično bosanskog jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslovenskog i vernakulara, kakvog nalazimo na natpisima na stećcima u 14. i 15. vijeku) sežu u 16. i 17. vijek, u alhamijado književnost pisanoj na modificiranom arapskom alfabetu (arebica). Česta je bila i upotreba ćirilice, i to prvenstveno u korespondenciji bošnjačkih velikaša (“begovica”, begovsko pismo).
• tokom 19. vijeka (prvenstveno krajem vijeka), pojavljuje se opsežnija kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Meša Selimović autor djela “Tvrđava” i “Derviš i smrt”, i Izet Sarajlić su neki od poznatijih bosanskih pisaca, dok u sandžačke pisce ubrajamo Huseina Bašića, Ćamila Sijarića, Murata Baltića, Bajrama Redžepagića i Safeta Sijarića.
Raspadom Jugoslavije i za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu otpočela je konačna standardizacija bosanskog jezika, i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i gramatikama Dževada Jahića i Senahida Halilovića. Odlike bosanskog standardnog jezika su, po propisima tih djela, češća upotreba orijentalizama (“turcizmi” i “arabizmi”) i očuvanje fonema “h” i “f” u izvjesnom broju riječi kao odraz posebnosti govora Bošnjaka.
Bosanski jezik, uz srpski i hrvatski, jedan je od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini. (izvor: Wikipedia)

ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI – DRUGI DIO

Islamizacija u tzv. Bosanskom krajištu desila se, po svoj prilici, još prije Fatihova osvojenja, odnosno u preostalim dijelovima Kraljevske zemlje u doba Fatihova osvojenja. Nije, štaviše, isključeno da je još krajem XIV odnosno početkom XV stoljeća u tzv. Bosanskom krajištu, i to u Vrhbosanju, bila podignuta i jedna džamija. Ponovnim vraćanjem tih krajeva pod kršćansku vlast džamija je mogla biti porušena ili prilagođena u druge svrhe, da bi onda, nakon ponovnog turskog zauzimanja Vrhbosanja, prije nego što je izgrađena nova džamija, ostalo sjećanje na tu džamiju u formuli „džemat Pašajigitova mesdžida“, po krajišniku Pašajigitu, ocu lshak bega, vojvode zapadnih strana, inače osnivača jedne džamije i u Skoplju. Na samom početku XV vijeka Pašajigit bio je „in partibus Sclauonie“, a o tome pripovijeda Kronika Ašik-paša zade. Popis od 1528. zna za Pašajigitov džemat, a narodna tradicija za Pašajigitovu ulicu. To je najstariji sarajevski predio, pa je na mjestu Pašajigitove ulice mogla biti podignuta najstarija sarajevska odnosno bosanska džamija. Stvar je daljih istraživanja da li će se ova hipoteza potvrditi ili odbaciti.

ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI – PRVI DIO

Kada se govori o postanku bosanskih Muslimana, prvo pitanje koje se nameće jeste u kakvom odnosu stoji nestanak Crkve bosanske i islamizacija? Ranije je bilo općenito usvojeno mišljenje da su bosanski Muslimani potomci bogumila – kako su se nazivali pripadnici Crkve bosanske – pa da su listom primili islam kada je sultan Fatih osvojio Bosnu 1463. godine. Ovo mišljenje je zastupao još apostolski vizitator, učeni Masarechi (godine 1624). On spominje masovni prelaz katoliciziranih bogumila na Islam, kada je Mehmed el-Fatih osvojio Bosnu. Pred samo osvojenje Bosne bosanski kralj Tomaš izvršio je nečuveno nasilje nad svojim podanicima, prisilivši one koji su pripadali Crkvi bosanskoj da prime katoličku vjeru, a oni koji to nisu htjeli učiniti izbjegli su u zemlju hercega Stjepana. Podsjećajući na te događaje Masarechi kaže: „Vjerujem da su se mnogi sjećali krivovjerja (misli na Bosansku crkvu) i zbog toga bili slabi u vjeri (katoličkoj), pa su prilikom dolaska Turaka u Bosnu lako prelazili na Islam, da sačuvaju svoju slobodu.“