Kada se govori o postanku bosanskih Muslimana, prvo pitanje koje se nameće jeste u kakvom odnosu stoji nestanak Crkve bosanske i islamizacija? Ranije je bilo općenito usvojeno mišljenje da su bosanski Muslimani potomci bogumila – kako su se nazivali pripadnici Crkve bosanske – pa da su listom primili islam kada je sultan Fatih osvojio Bosnu 1463. godine. Ovo mišljenje je zastupao još apostolski vizitator, učeni Masarechi (godine 1624). On spominje masovni prelaz katoliciziranih bogumila na Islam, kada je Mehmed el-Fatih osvojio Bosnu. Pred samo osvojenje Bosne bosanski kralj Tomaš izvršio je nečuveno nasilje nad svojim podanicima, prisilivši one koji su pripadali Crkvi bosanskoj da prime katoličku vjeru, a oni koji to nisu htjeli učiniti izbjegli su u zemlju hercega Stjepana. Podsjećajući na te događaje Masarechi kaže: „Vjerujem da su se mnogi sjećali krivovjerja (misli na Bosansku crkvu) i zbog toga bili slabi u vjeri (katoličkoj), pa su prilikom dolaska Turaka u Bosnu lako prelazili na Islam, da sačuvaju svoju slobodu.“
Mišljenje o masovnom prelazu na islam pripadnika Crkve bosanske (bogumila) jedva da je iko ranije i pokušao u nauci osporiti. Našlo se ipak jedan manji broj autora, već počevši od 1867. godine, koji se suprotstavlja tezi o Crkvi bosanskoj kao bogumilskoj, pokušavajući da dokažu kako ona nije bila heretična, a onda su pojedini autori ustajali i protiv uvriježenog shvaćanja o bosanskim Muslimanima kao potomcima bosanskih bogumila.
I u ovom pitanju pokazalo se da su ekstremno postavljene teze najčešće neodržive.
Danas je u nauci više manje usvojeno da je Crkva bosanska doista bila heretična, samo se pojedini autori razilaze u tome u kojoj je mjeri bila heretična. Pa i oni autori koji smatraju da je Crkva bosanska bila ortodoksna, kao što je na pr. medievalista Marko Vego, ne poriču joj da je u organizacionom pogledu bila potpuno samostalna, kako od katoličke crkve tako i od srpske pravoslavne crkve.
U pitanju porijekla bosanskih Muslimana stvari se ne smiju simplificirati.
Prije svega, svi pripadnici Crkve bosanske nisu primili islam prilikom turskog osvojenja Bosne. Velik dio pristalica ove crkve izbjegao je izvan zemlje.
lz Bosne nisu bježali samo franjevci; bijeg je njihov dao povoda izdavanju poznate sultan Fatihove andname („a oni koji su pobjegli neka su slobodni i sigurni; neka dođu neka bez straha stanuju u zemljama mog carstva“). Bježali su krstjani Crkve bosanske zajedno sa svojim pristašama. Najizrazitiji je slučaj sa gostom Radinom i drugih 50 do 60 predstavnika Crkve bosanske. Oni su izbjegli od Turaka i početkom 1466. tražili da im se omogući boravak na mletačkom području.
Masovna iseljavanja iz Bosne spomenuta su i u Borelli-Vukasovićevom grbovniku skraja XVII stoljeća. Tu se navodi da su se poslije tragedije nesretnog bosanskog kraljevstva mnogi Bošnjaci spasili bijegom u Dalmaciju, na njezine otoke, u Hrvatsku, Dubrovnik, pa su neki doprli i do Napulja, Apulije, lstre i Crkvene države. Dajući sliku prilika, autor grbovnika kaže da je kod drugih prevladala ljubav prema domovini i nisu napustili svoju zemlju po cijenu da ostanu pod turskom vlašću. „Možda za kaznu toga“ – pobožno zaključuje taj pisac – „mnogi odstupiše od vjere i počeše slijediti Kur’an“.
Među bjeguncima našlo ih se mnogo koji su ostali postojani u svojoj vjeri. Nimalo onda ne iznenađuje da se upravo od XVI stoljeća u susjedstvu Bosne masovno u dokumentima govori o „bogumilima“, „patarenima“ i „manihejima“. Godine 1550. susrećemo se s postojanjem „patarinskih knjiga“ kojima su se pojedinci služili u Dubrovniku.
lseljavanja iz Bosne, uglavnom pripadnika Crkve bosanske povodom turskog osvojenja, bila su prilično brojna. O tome pružaju dokaze i najraniji turski katastarski defteri, u kojima se za mnoga zemljišta navodi da su „pusta“.
Poslije turskog osvojenja manji dio pripadnika Crkve bosanske primio je pravoslavnu i katoličku vjeru. Prelazi na katolicizam javljaju se već u posljednjim godinama državne samostalnosti. A pravoslavlje je pripadnicima Crkve bosanske bilo blisko prije svega po slavenskom jeziku ćirilo-metodske tradicije kao obrednom jeziku. Nije zato ni čudo da su se u pravoslavnoj sredini (ali i među bugarskim pavlićanima) našIa evanđelja koja su ranije pripadala Crkvi bosanskoj. Posljednji takav nalaz je Divoševo evanđelje, pronađeno u septembru 1960. u sandžačkom selu Podvrhu više Bijelog Polja, u tamošnjoj manastirskoj crkvi.
Dio pripadnika Crkve bosanske, i to u zemljama hercega Stjepana, Pavlovića i Kovačevića, dakle u Hercegovini i istočnoj Bosni, slijedio je svoju raniju vjeru i izvjesno vrijeme nakon turskog zauzeća Bosne.
Zanimljiva je pojedinost da se još oko 1560-1565. godine, a moguće nešto i kasnije, našao u bosanskoj sredini neki učeni bosanski krstjanin, koji je na molbu novoobraćenih muslimana, nastanjenih u selima koja su ranije sačinjavala metoh (manastirsko imanje) u Kunovu kod Foče, napisao za te dojučerašnje vjernike Bosanske crkve tzv. Kunovski zapis. To je magijski zapis sa citatima iz Novog zavjeta koji su pripadnici Crkve bosanske veoma poštovali, ali i sa dosta apokrifnih elemenata, koji je imao svrhu da zaštiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma, gràda, studeni, zlih vjetrova i sl.). lz sadržaja zapisa vidi se da su vjernici Crkve bosanske smatrali da je đavo taj koji prouzrokuje sve ljudske nedaće, pa se prijeti đavlima – koji nose imena iz paganske i lokalne tradicije – da se okane da nanose štetu usjevima u selima Kunova.
Naziranje da je đavo uzročnik zla odražava dualistični koncept. I prema bogumilskoj Tajnoj knjizi Satana je stvorio grom, kišu, gràd i oblake i nad njih poslao svoje sluge – anđele. Također sinodik cara Borila od 1211. godine u tački 44. izriče anatemu i protiv onih koji „Sotonu označavaju kao davaoca kiše i grada“. I katari su pripisivali đavolu odgovornost za oluje, gràd, poplave, vatre. Zato i Kunovski zapis, utječući se za spas metoha, ne upućuje molitve Bogu, već se prijeti đavIima. Među đavlima koji se nabrajaju spomenut je i Kozodorac, a u samom Kunovu ima pećina zvana Kozlodolac u kojoj se nalaze ostaci nekih zidnih slikarija. To bi moglo biti pećinsko kultno mjesto, kakvih se, izgleda, još nalazi ponegdje u Bosni; poznato je da su i francuski katari u pećinama, također sa slikarijama, održavali svoje kultne sastanke.
Kunovski zapis pisan je bosančicom, dijelom i na latinskom jeziku (riječ je o priči o Abgaru, koja je i inače bila popularna u bogumila, pa je u južnoslavenskim zemljama prešla u pravoslavnu i u katoličku književnu tradiciju). Zapis je bio smješten u stablo jednog bora koji je imao dominantan položaj nad imanjima kunovsklh težaka. Pronađen je, zatrpan dublje u zemlju, godine 1905.
U Kunovu su se još nakon turskog zauzeća Bosne nalazile „krstjanske zemlje“, što indicira da je tu bio jedan od patarenskih centara. U turskom defteru od 1477/1478. spomenut je u Kunovu gost Cvjetko. Okolnost da je stoljeće nakon turskog osvojenja sastavljen na autentičan način jedan komplikovan bogumilski tekst, svjedoči da se Crkva bosanska duže održala u Bosni i nakon 1463, iako su joj zadati strahoviti udarci još potkraj bosanske državne samostalnosti.
Kunovski zapis je dragocjeno svjedočanstvo bogumilsko-muslimanske simbioze. U zapisu je poimence navedeno 29 muslimanskih imena kunovskih domaćina, čija je imanja zapis trebao zaštititi. Kunovski težaci, imenom Hasan, Pajazit, Durmiš, Mustapa, Daut, Perhat, Jagub, Jaho, Kasom i dr., očito vjerujući u djelotvornost zapisa koje su pravili kao bogumili, obratili su se nekom svom bivšem duhovnom pastiru da im napravi taj zapis. Bio je to učen duhovni pastir. On je vjerojatno tekst napisao po već ustaljenim formulama, ali je znao toliko latinski, da je u tekst dodao formulu (na latinskom): „u čast Boga i za oslobođenje domovine“ eksklamirajući tako želju za oslobođenjem Bosne od turske vlasti.
Kunovski zapis spada u red široko praktikovanih tzv. dvostrukih zapisa. O njima govori turski anonimus u spisu iz 1585. godine. Opisujući bosanske obraćenike na Islam, koje naziva poturi, anonimus, među ostalim, tvrdi da nose dvostruke zapise, jedne od popa, a druge od hodže.
Ovaj zapis predstavlja jedan segment koji podsjeća na rastrojstvo u kome se našla Crkva bosanska. Progon posljednje dvojice bosanskih kraljeva predstavljao je početak kraja, a onda je turskim osvojenjem došlo do egzodusa bogumila iz Bosne, pa do pribjegavanja kršćanskom pravovjerju (katolicizacijom, odnosno primanjem pravoslavlja). Međutim, najveći dio vjernika Crkve bosanske, uključujući gro onih koji su u jesen 1459. nasilno pokatoličeni, prešli su na islam. Samo izuzetno, u pojedinim porodicama, pojedinci su ostali kroz generaciju-dvije postojani u staroj religiji.
U prvo tursko doba sreće se u dokumentima na hiljade primjera muslimanskih imena kojima otac ili brat nose slavenska imena. Da se zataji nemuslimansko porijeklo, otac se nekada označuje i kao Abdulah, Abdulgafur i sl. Ništa izrazitije nego masovna pojava ovakvih imena ne dokazuje intenzivnu islamizaciju. lmena braće i otaca uvijek su slavenska, dok su kalendarska imena pravi izuzetak. I to je indikativno, s obzirom da se u okviru Crkve bosanske redovito sreću slavenska imena.
Za procese islamizacije najkompletnije podatke pružaju turski katastarski defteri, koji su postali pristupačni nakon drugog svjetskog rata. Samo nam sve postojeće vrste deftera nisu pristupačne, nego uglavnom defteri o poreskim obvezama raje. Oslanjajući se isključivo na ove deftere, a ispuštajući iz vida da je u bosanskom vilajetu, odnosno sandžaku u prvo doba prevladavalo povlašteno militarizirano muslimansko stanovništvo, neki autori su postavili tezu, da je islamizacija u Bosni započela istom potkraj XVI stoljeća. Time su se ovi autori distancinirali od teze o masovnom prelazu na islam bogumila prilikom sultan Fatihova pohoda na Bosnu 1463. odnosno 1464. godine.
Po svemu se ipak čini da je već u prvo tursko doba u Bosni bilo brojno muslimansko stanovništvo. To proizlazi i iz najnovije studije prof. Nedima Filipovića, odličnog poznavaoca turskih katastarskih deftera (Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja XIII, 11, Sarajevo 1976).
Treba uvažiti da je pored otpornih elemenata prema turskim osvajačima (a oni su organizovali i jedan oblik gerilskog rata, o čemu govori turski savremenik Dursun-beg) među Bosancima, u prvom redu pripadnicima Crkve bosanske, postojalo i jako protursko raspoloženje. Toga je, uostalom, bilo i u drugim balkanskim zemljama. Godine 1448. izvijestio je o tome papu Nikolu V hvarski biskup Toma, ističući kako su patareni u porastu i da paktiraju s Turcima. Tim povodom papa je odredio specijalnog izaslanika za Bosnu 1450. godine. Ovaj je poslao izvještaj kako su se patareni počeli sporazumijevati s Turcima očekujući da će im sultan darovati samostanska imanja kada se crkvena dobra sekulariziraju osmanskom okupacijom.
Riječ je ovdje o imanjima hiža, kuća, odnosno gostinjaca (domus patarenorum, domus christianorum) bosanskih krstjana. Ali uslijed progona kralja Tomaša nije trebalo čekati tursku sekularizaciju krstjanskih imanja. Samo četiri godine pred tursko zauzeće protjerani iz Kraljeve zemlje, morali su, kako izričito napominje papa Pijo II – ostaviti svoju imovinu, ukoliko nisu pristali da se pokrste.
Nakon Fatihova osvojenja Bosne, kod prvog poznatog katastarskog popisa od 1468/69. predstavnicima Crkve bosanske uspjelo je da se osiguraju da im zemljišta gostinjaca, koja su bila napuštena 1459, ne dođu pod udar konfiskacije s obzirom na to da su vakantna zemljišta po turskim agrarnim propisima postajala državna. U tome je i smisao zabilježbi koje se sreću u katastarskim defterima, da je naime pojedino zemljište krstjansko. Ta su zemljišta, istina, bila na isti način opterećena kao i sva ostala zemljišta koja su pripadala „gebrima“, odnosno „kafirima“, a zabilježbom o svojstvu pojedinih zemljišta kao krstjanskih osiguravalo se makar i „golo pravo vlasništva“ krstjana iz vremena u kojem su se oni dobrim dijelom razbježali bilo u zemlje hercega Stjepana Pavlovića, bilo povodom turskog zauzeća i u još udaljenije krajeve. Zabilježba svojstva „krstjansko zemljište“ legitimisala je krstjanske monahe da to zemljište mogu uzeti u posjed i da ono, bez obzira na vakaciju, nije postalo državnim.
Upravo ove zabllježbe o pripadnosti krstjanima pojedinih zemljišnih posjeda indikativne su za praćenje konačne sudbine Crkve bosanske i njenih pripadnika, odnosno za praćenje procesa islamizacije.
Ove zabilježbe pokazuju da je u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, moglo bi se reći sve do Tomaševih persekucija, Crkva bosanska imala najjače i najšire uporište u narodu. Pred same pogrome pisao je dominikanac Nikola Berbuccii iz Drača 31. maja 1459. da u bosanskom kraljevstvu manihejci čine gotovo većinu stanovništva. Defteri pokazuju da je organizacija Crkve bosanske pokrivala čitavo područje koje je osvojeno 1463. godine.
Sudeći po defterima stanje Crkve bosanske u prvo tursko doba ponešto se razlikovalo
- u zemljama hercega Stjepana, Pavlovića i Kovačevića, gdje je Crkva bosanska bila dominantna i pokazivala izvjesnu vitalnost još do kraja XVI stoljeća;
- u tzv. Bosanskom krajištu, zapravo širem području vrhbosanske župe, gdje se turska vlast uspostavila od 1436, a po nekima od ranije, i
- u Kraljevoj zemlji.
Defter od 1468/69. pokazuje da su se na sva ova tri područja nalazile krstjanske zemlje, dakle organizacioni punktovi Crkve bosanske. U zemljama hercega Stjepana, Pavlovića i Kovačevića, kao i u župi Neretvi, krstjanske zemlje, kako se vidi iz deftera, još uvijek drže krstjani, pa je dakle u tim krajevima Crkva bosanska preko svojih monaha koliko-toliko aktivna. Nasuprot tome u tzv. Bosanskom krajištu i Kraljevoj zemlji krstjanska zemljišta su samo kao takva registrovana, ali ih 1468/69. nisu držali krstjani. Umjesto bilo kakvih znakova crkvene organizacije, na širem području koje obuhvata te „krstjanske zemlje“, masovno se javlja islamizirano stanovništvo. Na tim područjima, krstjanskim zemljama, bez obzira što se kao takve registruju, ne sreću se krstjani, duhovna pastva Crkve bosanske. Na zemljištima u tim krajevima kao poreski obveznici u velikoj mjeri geriraju ljudi s muslimanskim imenima, a njihovi očevi obično nose nemuslimanska imena, koja nisu kalendarska. Očito je da je u tzv. Bosanskom krajištu i Kraljevoj zemlji godine 1468/69. Crkva bosanska bila izgubila svako uporište.
Ove dedukcije iz deftera od 1468/69. podudaraju se sa tradicijom, po kojoj su se u srednjem toku rijeke Neretve, u hercegovoj zemlji i župi Neretvi sretali ostaci bogumilskog kulta još u drugoj polovici XIX vijeka. O tome su pripovijedali fra Petar Bakula, dubrovački dopisnik „Timesa“ (od 19. X 1875), fra Grgo Martić, E. de Saint-Marie, Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, Vid Vuletić-Vukasović i dr. U tim krajevima proces islamizacije bogumila trajao je najduže. Niz okolnosti koje su iznijeli Hifzija Hasandedić i Derviš Buturović upućuju na zaključak o kasnijoj islamizaciji područja srednje Neretve, negdje oko polovice XVII stoljeća. Tada je podignuta i najstarija džamija u Seonici.
TEKST SE NASTAVLJA
Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI, Sarajevo, 1991. god.
Autor: Muhamed Hadžijahić