Islamizacija u tzv. Bosanskom krajištu desila se, po svoj prilici, još prije Fatihova osvojenja, odnosno u preostalim dijelovima Kraljevske zemlje u doba Fatihova osvojenja. Nije, štaviše, isključeno da je još krajem XIV odnosno početkom XV stoljeća u tzv. Bosanskom krajištu, i to u Vrhbosanju, bila podignuta i jedna džamija. Ponovnim vraćanjem tih krajeva pod kršćansku vlast džamija je mogla biti porušena ili prilagođena u druge svrhe, da bi onda, nakon ponovnog turskog zauzimanja Vrhbosanja, prije nego što je izgrađena nova džamija, ostalo sjećanje na tu džamiju u formuli „džemat Pašajigitova mesdžida“, po krajišniku Pašajigitu, ocu lshak bega, vojvode zapadnih strana, inače osnivača jedne džamije i u Skoplju. Na samom početku XV vijeka Pašajigit bio je „in partibus Sclauonie“, a o tome pripovijeda Kronika Ašik-paša zade. Popis od 1528. zna za Pašajigitov džemat, a narodna tradicija za Pašajigitovu ulicu. To je najstariji sarajevski predio, pa je na mjestu Pašajigitove ulice mogla biti podignuta najstarija sarajevska odnosno bosanska džamija. Stvar je daljih istraživanja da li će se ova hipoteza potvrditi ili odbaciti.
U svakom slučaju, islamizacija Bosanskog krajišta započela je prije Fatihova osvojenja Bosne.
Na ovu fazu islamizacije mogao bi se odnositi jedan zapis iz turskog rukopisa od 993. tj. 1585. (prepis iz 1050/1640), koji je od fundamentalne važnosti za procese islamizacije. Tu se kaže (po prijevodu Hadži Mehmeda Handžića, Jedan prilog povijesti prvih dana širenja Islama u Bosni i Hercegovini, Narodna Uzdanica, kalendar za godinu 1938, god. VI, Sarajevo, str. 29-45):
„U prošlo vrijeme u vilajetu Bosne bijaše kršćanska vjera i Mesihov vjerozakon. Kada je bilo suđeno da se ovaj vilajet osvoji i da se u tim pokrajinama sud i uprava države Osmanovića proširi, onda je radi popisa (stanovništva) iz prijestolnice (Stambola) određen (za to) po svoj prilici muharir Mesih-paša. Spomenuti muharir sa željom da obavi popis dođe u spomenuti vilajet. Stanovništvo sela u tome vilajetu zateče raskomadano i rastrgano. Stoga od prvaka toga naroda i dobrih ljudi toga plemena sakupi nekoliko staraca i od njih zatraži objašnjenje same stvari i reče im: Ovaj vilajet vodom, zrakom i ljepotom zemlje odskače nad ostalim pokrajinama nastanjene četvrti zemaljske, pa zašto su stanovnici tako razbijeni? Kakav bi način bio, da se ovaj narod ponovo, kao što je bio, oživi i popravi? Oni odgovore: Ova razrušenost i iskomadanost dolazi od bojazni velike džizje i straha od povećanja državnih daća. Tada spomenuti muharir dostavi njihovo stanje sretnoj Porti i uvaženim vezirima, ali ne dobije dozvolu da ukine džizju i državne daće. Rečeni muharir odlikovaše se pameću i razboritošću te na ovaj način uredi stvar: Odluči da na koji način ukine ime džizje, a da mjesto džizje odredi neku drugu daću. Složi se sa spomenutim uglednim starcima, da iz svakog sela dođe po nekoliko ljudi i da radi opceg interesa na ovaj način izlaz nađu: Nek iz svakog sela po jedan muškarac primi muslimansko ime te da im se zbog toga imena oprosti džizja. Ovo je objavljeno po svim selima i krajevima. Uglavnom se slože i uvide da im je u tome korist. Svaki jednostavno svoje ime prevede na turski jezik: Kome je bilo ime Živko, prozove se Jahja, kome je bilo ime Vuk, uzme ime Kurt, a kome je bilo ime Gvozden, uzme ime Timur. Čim se prozovu muslimanskim imenima džizja bude ukinuta, a mjesto nje na posjede kojima su raspolagali i koji se zvahu baština odrede po jedan dukat. I tu rascjepkanu divljač na ovaj način pridobiju; sela se poprave, a stanovnici ukidanjem imena džizje veseli i radosni postanu…“
Važan je navod u ovom izvoru o uvođenju poreza po sistemu dukat na baštinu, kakav je sistem vjerojatno važio u predturskoj Bosni. Da se doista u vilajetu Hodidjed, izuzetno od drugih područja u kojima je Isa-beg ubirao dohodak, plaćala filurija, potvrđuje tzv. sumarni defter iz 1455. godine. Zanimljivo je da anonimni autor iz 1585. nigdje ne govori o Fatihovu osvojenju Bosne, već o vremenu kada je uvedena u vilajetu Bosni turska vlast i plaćanje poreza po sistemu dukat na baštinu, pa se dakle pričanje može odnositi baš na tursko doba još prije Fatihova zauzeća. Nije nevažno da je upotrijebljen izraz „vilajet“, pošto je osvojeni dio Bosne u to doba doista nosio taj naziv, dok je bosanski sandžak osnovan 1463. godine. Realen je i kada govori o dezolatnim prilikama koje su nastale turskim osvojenjem. On pripovijeda i o prvom katastarskom popisu, koji je, kako to pokazuje sačuvani sumarni defter, doista i proveden još prije Fatihova nastupa.
Autor rukopisa od 1585. imao je, kako se po svemu vidi, dobre informacije o Bosni u prvo tursko doba. Podaci koje je dao o masovnoj islamizaciji uklapaju se u ono što nam pružaju katastarski defteri, iz kojih se može zaključiti da su na području Bosanskog krajišta postojali krstjani, ali su u vrijeme popisa već bili izgubili sve pozicije. U sarajevskom kraju, dotično „vilajetu Hodidjed“ na njih podsjećaju samo nekadašnje krstjanske baštine, dok se aktivnih krstjana ne nalazi. Zar ova važna okolnost, u kontekstu podataka iz rukopisa od 1585. godine ne govori dosta uvjerljivo u prilog teze o masovnoj islamizaciji bogumila u prvo tursko doba? Jedan broj islamiziranih bogumila bio je taj koji je plaćao dukat na baštine, dok su ostali, kao stanovništvo strateški važnog Bosanskog krajišta vršeći vojnu službu, prvenstveno kao akindžije, bili oslobođeni od rajinskih poreza.
Glavni, za sada poznati turski izvor koji govori o masovnijem prelazu na islam („bir ugurden“) za Fatihova osvojenja Bosne jeste navod iz Jeničarskog zakona, koji je objavio dr Safvet-beg Bašagić, prvo u „Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine“(Sarajevo 1900), a onda u svojoj doktorskoj disertaciji „Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti“ (Sarajevo 1912). U novije vrijeme tim se izvorom, raspravljajući upravo o islamizaciji, poslužio dr Aleksandar Solovjev (u studiji Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne, Godišnjak istorijskog društva BIH I, Sarajevo 1949, str. 51-52), donoseći nešto revidiran prijevod toga dokumenta. Zbog njegove važnosti ovdje se taj odlomak citira prema Solovjevoj verziji:
„Postoji zakon da svi mladi janičari (adžami oglani) koji se sakupljaju u Bosni budu muslimani, sinovi muslimana. Pored toga većina je njih primljena u (carski) dvor u bašču. Uzrok ovakvoj pažnji prema spomenutom narodu je sledeći: U ono doba kada je osvajač Carigrada, njegovo veličanstvo sultan Mehmed han – neka je s njim Božja milost i zadovoljstvo – izvoleo s pobedonosnom vojskom zavojštiti na Bosnu, tada je sva raja i beraja (tj. seljaci i oni koji ne plaćaju porez) te zemlje, saznavši za moć i snagu njegova veličanstva cara, zaštitnika sveta, izašla pred njega i pala ničice pred njegovo carsko podnožje i najednom („bir ugurden“) prešla na islam. Kada je njegovo veličanstvo sultan video da ovi najedamput primiše Islam rekao im je da to nije loš narod. Zbog toga što su prešli na islam, rekao im je njegovo veličanstvo car, zaštitnik sveta: Tražite od mene što želite! Stanovnici ove pokrajine su zatražili: Neka se iz naše zemlje kupe mladići (adžami oglani). Njihovoj je molbi udovoljeno i oni se primaju (bez obzira) bili obrezani ili neobrezani: nije zakon ni da se pregledavaju. Ovi (mladići) od ovoga naroda koji su do sada sakupljeni ili su u carskom dvoru u bašči. Oni su bili pametni i daroviti, pa su većinom izašli (iz dvora) s visokim položajima i dostigli visoke rangove.“
Navodi Jeničarskog zakona u pogledu uvrštavanja Bošnjaka u jeničare stoje u punom skladu i sa podatkom savremenog poljskog ljetopisca Jana Dlugosza, koji je zabilježio da je sultan Fatih prigodom zauzeća Bosne „do sto hiljada osoba obojega spola odveo u ropstvo, od kojih je trideset hiljada snažnih mladića uvrstio u jeničare“.
Smatramo na osnovu svih ovih podataka da se može zaključiti da ranije iznesena teza o masovnoj islamizaciji patarena, odnosno nasilno pokatoličenih patarena, ima historijskog osnova. Ona nije u suprotnosti ni sa novootkrivenim katastarskim defterima, u kojima se, istina, musIimani masovno pojavljuju istom s kraja XV stoljeća, ali to u isti mah ne podrazumijeva da nije bilo u većem broju muslimanskog stanovništva koje nije dolazilo u obzir da bi kao poreski obveznici bilo registrovano u defterima. Baš defteri pružaju uvjerljive dokaze da su nekoć bogumilski krajevi s brojnim krstjanskim hižama i posjedima ubrzo s pojavom turske vlasti u potpunosti izgubili bogumilski značaj. Gro krstjanskih zemljišta prelazi u ruke islamiziranog seljaštva i vlaha, pa ništa bjelodanije kao to ne govori o tome kako je nestalo bogumila. lpak, njihovo sasvim skromno održavanje do u XVII stoljeće upućuje na zaključak da procesi islamizacije nisu do kraja iskorijenili tradicije stare religije.
Za odnos bogumila i islamizacije značajne su i informacije koje je dao o bosanskim poturima engleski diplomata Paul Ricaut (1628-1700) u svome djelu o Turskom Carstvu. Stojeći na stanovištu da su ti navodi autentični i važni, njima je posebnu pažnju posvetio Aleksandar Solovjev, prije svega u posebnom radu „Engleski izvještaj XVII vijeka o bosanskim Poturima“ (Glasnik Zemaljskog muzeja. N. S. VII, Sarajevo 1952, str. 101-109; Isti, Le temoignage de Paul Ricaut sur les restes du Bogomilisme en Bosnie, Byzantion 23 (1953), 78-86). Solovjev je posebnu pažnju skrenuo na navod Ricauta, prema kojem bosanski poturi kao vojnici koji borave na ugarskim moravskim granicama čitaju Novi zavjet na slavenskom jeziku kog dobivaju iz Moravske i Dubrovnika, a drago im je da saznaju i o tajnama Kur’ana, kog čitaju na arapskom. Solovjev naglašava da podatak prema kojem poturi čitaju evanđelje na slavenskom jeziku, iako se smatraju muslimanima, potpuno odgovara potomcima bogumila, koji su naročito mnogo čitali i komentarisali Novi zavjet.
Na prvi pogled dosta je teško povjerovati Ricautovim saopćenjima, ako se uzme u obzir da se po islamskom učenju evanđelje istina priznaje kao Božja objava, ali se istovremeno ističe da nije sačuvano u izvornom obliku.
Ipak mislimo da se Ricautovi navodi teško mogu dovesti u pitanje, naročito ako se upozori da se direktna potvrda za ono što tvrdi nalazi u jednom dubrovačkom izvještaju, i to iz početka 1596. godine. Tu se opisuje dolazak u Beograd dvojice dubrovačkih poslanika, Tome Sorkočevića i Vale Đurđevića 30. marta 1596. Jedan je od njih izvijestio da je prolazeći kroz beogradske ulice vidio i ovo:
„U jednoj lepoj kući sa visokim čardakom usred latinske čaršije nalazila su se tri dubrovačka dućana. Nekoliko ljudi se objašnjavalo pred zgradom. Jedan je bio Bosanac musliman koji se baš vratio sa fronta u Mađarskoj. Tražio je od trgovaca jedan nož, platna i nekakvo ćirilsko sveto pismo. Dubrovčanin mu iznese sanduk knjiga. Zatraži dve škude za jednu debelu svesku, lepo povezani novi zavet sa molitvama. Vojnik izvadi ćemer i nađe dva nagorela ugarska zlatnika. Bunio se što je knjiga toliko skupa. Pre tri godine još su se ove stvari mogle dobiti za ciglo osamdeset aspri, uveravao je trgovca. Ovaj je govorio o teškim ratnim vremenima…“ (Vuk Vinaver, Prve ustaničke borbe protiv Turaka, Prosveta, Beograd 1953, str. 39).
Ako se uporede podaci koje daje Ricaut sa ovim dubrovačkim izvještajem, koji je iz nešto ranijeg vremena, podudarnosti su očite. I po jednom i po drugom izvještaju Bosanci muslimani nabavljaju Sveto pismo, odnosno Novi zavjet. Oba izvještaja pri tome spominju vojnike iz Mađarske. Dubrovački izvještaj precizira da se radilo o primjercima u ćirilici, očito štampanim. lzvještaj iz 1596. pokazuje, da to nije bio jedini slučaj ove neobične kupoprodaje.
Poturi koji su nabavljali evanđelja mogli su nabavljati rukopisna evanđelja, ali naročito, s obzirom na dubrovački izvještaj, prije svega štampana evanđelja. To su mogla biti samo ćirilska evanđelja „a na ćirilici je postojao“ – kaže Mijo Mirković – „samo Novi zavjet u prijevodu istarskih protestanata na čakavskom, štampan 1563“. ‚A prevodioci i izdavači bili su taj Novi zavjet i namijeniIi, kako u predgovoru kažu, „vsim slovenskoga jezika ljudem (tj. Jugoslavenima)…“
Kako se po svemu čini, u ovoj prilici se srećemo s jednim zanimljivim kontaktom s jedne strane islamiziranih bogumila, a s druge strane južnoslavenskih „lutorana“. lzraz „lutor“ dobro do danas poznat među bosanskim Muslimanima za čovjeka koji mnogo ne drži do vjerskih propisa, dobiva na ovaj način jedno konkretnije uporište. Taj je izraz mogao u muslimanskoj sredini dobiti pogrdan prizvuk upravo u vezi s interesom koji su islamizirani bogumili pokazivali prema luteranskim knjigama. Protestantski planovi o pridobijanju „turaka sve do Carigrada“ i poturački interes za Novi zavjet, koji su oni vrlo vjerojatno dobivali od tih istih protestanata, predstavlja jednu zanimIjivu spregu, koja unosi novo svjetlo u toliku odbojnost ortodoksnih muslimana od lutora.
ZanimIjivo je da su se sačuvala i dva primjerka Novog zavjeta, jedan u staroj Srpskoj crkvi u Sarajevu, a jedan u manastiru Gomionici, koji bi mogli vući porijeklo od ovog poturačkog sinkretizma. A još poslije prvog svjetskog rata zabilježen je u Žepi (selo Luka) slučaj da su muslimani seljaci Novi zavjet i vršili upoređivanje tekstova iz Kur’ana i Novog zavjeta. Tvrdili su za lsusa da nije pegubljen, već da je nestao. I prema Ricautu poturi su tumačili da je silazak svetog duha na duhove bio tip i lik Muhamedov.
Radi cjelovitosti prikaza treba naglasiti i to da su na islam prelazili pravoslavni i katolici uglavnom do kraja XVII st., dok su kasniji prelazi – koji traju sve do 1878. – bili daleko manjeg obima.
Do sada najpoznatiji slučaj masovne konverzije katolika zabilježio je apostolskI vizitator Petar Masarechi godine 1624. Objašnjavajući kako je došlo do muslimanske apsolutne većine u Bosni, Masarechi kaze: „Rečeno mi je da je prošlih godina u okolici Sutjeske otpalo od kršćanske vjere šest ili sedam hiljada katolika.“ Masovnih konverzija katolika na Islam bilo je i u trebinjskom kraju.
Postoje također historijska svjedočanstva i o masovnim prelazima pravoslavnih. Trag o takvim prelazima ostavio je monah Marko Trebinjac, koji je 1509. zabilježio da su mnogi, bez prisile, napustili pravoslavlje i primili islam. Na ovaj val islamizacije odnosi se i zapis u pljevaljskom Psaltiru iz 1517.
Na kraju valja primijetiti da u formiranju bosansko-muslimanskog etnosa važna uloga pripada i migracijama na relaciji sa Slavonijom i Ugarskom, Likom, Dalmacijom, Bokom Kotorskom, Srbljom i Crnom Gorom. U etnogenezi bosanskih Muslimana (kao uostalom i Srba i Hrvata) važan je udio stranih etničkih skupina. Pri tome dolaze u obzir Turci i druge muslimanske etničke skupine izvan Balkana, slavizirano vlaško-romansko stanovništvo, Albanci, (Romi), Sasi i drugi narodi. Međutim, raspravljanje o tim pitanjima izlazi iz programa ovog rada.
Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI, Sarajevo, 1991. god.
Autor: Muhamed Hadžijahić