Kapitalizam je nihilistički poredak ne samo po tome što odbacuje vrednosno rasuđivanje, već i po tome što uništava životvorne potencijale prirode i čoveka. Kapitalistički nihilizam nema samo anti-humanu, već i anti-egzistencijalnu prirodu. Priroda “zna” za smrt, koja je uslov ponovnog rađanja, ali ne i za uništenje života. U prirodi i u istoriji smrt otvara mogućnost za novi život: ona je po svojoj prirodi životvorna. Kapitalizam uništava sam ciklus umiranja i rađanja, što znači životvorne potencijale smrti, i proizvodi destruktivno ništavilo.
Kapitalizam ne stvara samo totalitarnu državu, već i totalitarno društvo. Zapravo, sam život postao je totalizujuća moć koja formira karakter ljudi, njihovu svest, međuljudske odnose, odnos prema prirodi… Čovek postaje uništitelj ne samo putem rada i potrošnjom, već putem kapitalističke životne sfere, što znači živeći kapitalističkim načinom života koji se odvija 24 sata i koji nikoga ne štedi. Kapitalizam primorava ljude da žive destruktivnim načinom životom i na taj način postanu saučesnici u uništavanju sveta. Sve bespoštedniji život, koji se zasniva na sve bržem odvijanju procesa kapitalističke reprodukcije, dozvoljava ljudima da opstanu samo ukoliko se ponašaju u skladu s vladajućim procesima. To je uzrok jednog od najpogubnijih oblika društvene patologije: ljudi nastoje da se liše osnovnih ljudskih osobenosti da bi mogli da prežive u kapitalistički totalizovanom svetu. U kapitalizmu čovek se ne “usavršava“ putem razvoja svojih specifičnih humanih moći, što znači kao istorijsko biće, već putem vladajućeg modela življenja koji ga lišava prirodnosti i ljudskosti. Osnov malograđanske tragičnosti je u tome, što malograđanin vrednuje sebe putem vladajućeg vrednosnog modela koji ga obezvređuje kao čoveka. Neprikosnovena vladavina principa „Pare ne smrde!“ dovodi do toga da se čovek izlaže najgorem ponižavanju i da čini najgore zločine da bi stekao novac i društvenu afirmaciju. Nije više „bekstvo od slobode“ (From), već je bekstvo od odgovornosti za uništavanje života ono što dominira u najrazvijenijim kapitalističkim društvima. To je osnov savremenog konformizma. On nema samo anti-slobodarsku, već pre svega anti-egzistencijalnu prirodu. Malograđanin skida sa sebe svaku odgovornost za uništavanje života i prenosi je na „boga“, na Sunce, zvezde, biblijska i druga proročanstva, na „tajne zemaljske sile“ koje se pojavljuju u obliku „masonskih loža“ i drugih grupa koje deluju „iz senke“. Umesto da ga sve dramatičnija kriza egzistencije pokrene u borbu protiv kapitalizma, ona ga usmerava na bekstvo u iluzorne svetove koje mu nude industrija zabave, crkve, sekte, droga, alkohol… Istovremeno, najvažniji oblik bekstva od odgovornosti za uništavanje sveta je potrošnja. Razvoj kupoholičarskog mentaliteta, što znači potpuno utapanje čoveka u kapitalističku močvaru, najpogubniji je oblik bekstva iz realnosti. I ovde se potvrđuje, da princip da kapitalizam od posledica uništavanja sveta i čoveka stvara izvore profita ima univerzalni karakter.
Kapitalistički totalitarizam najgori je oblik totalitarizma koji je stvoren u istoriji. On se zasniva na totalnom komercijalizovanju prirode i društva. Svaki deo planete i svaki segment društvenog i individualnog života postao je sastavni deo mehanizma destruktivne kapitalističke reprodukcije. Istorijski oblici totalitarizma pojavljuju se u odnosu prema ideji prošlosti, određenoj transcendentalnoj ideji, ili prema ideji budućnosti – što otvara mogućnost za njihovu kritiku. Savremeni kapitalistički totalitarizam zasniva se na destruktivnom nihilizmu: on uništava kako ideju transcendencije, tako i ideju budućnosti (prošlosti) i samim tim mogućnost da se uspostavi kritička distanca prema postojećem svetu. Dok je kapitalizam bio u fazi nastajanja on je proizvodio vizionarsku svest koja nije samo otvarala prostor za razvoj kapitalizma, već i za njegovo prevazilaženje (Mor, Kampanela, Hobs, Bekon, Oven, Furije…). Postajući totalitarni destruktivni poredak kapitalizam se obračunava s vizionarskom svešću i stvara totalitarnu pozitivističku svest kojoj odgovara ideja o „kraju istorije“ i „poslednjem čoveku“ (Fukujama). „Demokratija“ je drugo ime za kraj istorije.
Kapitalizam ukida istoriju pretvarajući istorijsko vreme u mehanizovano događanje, što znači u pozitivno ništa. Sa kapitalizmom počinje da teče ne-istorijsko vreme koje ima destruktivni karakter i koje pretstavlja vreme uništenja života na Zemlji. Kapitalističko vremenovanje nema samo anti-istorijski, već i anti-egzistencijalni karakter. “Ništa” nije samo besmisleni (nereflektovani) život, već nestanak života. Kapitalizam je totalizujuća ništeća moć koja proizvodi totalno ništavilo i time tragičnost koja ima fatalni i samim tim beznadežni karakter. Ono što se u životnoj i humanoj dimenziji pojavljuje kao nešto, to u kapitalističkom egzistencijalnom i vrednosnom horizontu postaje ništa. Kapitalizam ništi ljudsko, da bi ono što je neljudsko i anti-ljudsko dobilo spektakularnu dimenziju. U tom procesu ne stvari i pojave, već sam proces ništenja dobija fetiški karakter. Držeći se mita o „revolucionarnom“ karakteru kapitalizma, Marks nije shvatio da se kapitalizam ne projektuje u budućnost prvenstveno preko razvoja proizvodnih snaga i emancipatorskih potencijala građanskog društva, već preko posledica uništavanja prirode i čoveka, kao i uništavanja emancipatorskog nasleđa građanskog društva. Kapitalistički „progres“ uklanja samu mogućnost budućnosti: ona se pojavljuje kao na kapitalistički način degenerisani u-topos. Kapitalizam će konačno da se “stabilizuje” kada uništi život na planeti i dođe na “nulti” nivo nežive prirode.
Hrišćanska kataklizma pretstavlja kraj materijalnog i početak „pravog“ života. To nije moguće ukoliko je čovek obezdušen, a to znači ukoliko je u njemu uništena vera u „istinski“ svet. Kapitalizam otima čoveku dušu koja simbolizuje životnost čoveka kao duhovnog bića i pretstavlja osnovnu mogućnost za njegovo obogotvorenje. Kapitalistička kataklizma uništava mogućnost hrišćanske kataklizme: nema greha i iskupljenja, nema kajanja i oproštaja… Kapitalizam je pretvorio svet u svoj reklamni prostor, a čoveka u hedonističko-destruktivnog fanatika koji nema potrebu za vrednosnim izazovima koji prevazilaze postojeći svet. Ljudski odnosi izgubili su duhovnu i moralnu dimenziju. Novac kao spektakularno ništa postao je sredstvo za ništenje duhovnih vrednosti, a princip „Pare ne smrde!“ vrhovni „religiozni“ princip. Savremena apokalipsa ne zasniva se na religioznoj svesti i nema iluzorni karakter, već je sve izglednija realnost koja se zasniva na razvoju kapitalizma kao totalitarnog destruktivnog poretka.
Bespoštedno razaranje društvenog tkiva, i na taj način uništenje čoveka kao društvenog bića, pretstavlja još jedan „kvalitet“ kapitalizma. Kapitalizam degeneriše čoveka kao prirodno (erotsko) i društveno biće i to tako što degeneriše međuljudske odnose. On uništava potrebu čoveka za čovekom i stvara patološkog čoveka pre svega tako, što mu od malena uništava potrebu za ljudima i na taj način mogućnost da razvije čulo ljudskosti. Kapitalizam proizvodi usamljenog čoveka koji je izgubljen u kapitalističkom ništavilu i koji je sklon bekstvu iz realnog u iluzorne svetove. Ljudi postaju tehnizovane Lajbnicove monade. Što je još gore, izazivanje straha čoveka od čoveka pretstavlja osnov kapitalističke „društvenosti“. Pretvaranje čoveka u neprijatelja čoveku pretstavlja jedan od najgorih zločina kapitalizma. Ukidanjem čoveka kao društvenog bića proizvođenjem atomizovanih pojedinaca koji su u stalnom ratu, kapitalizam zaoštrava sukob između obezbeđivanja neposredne egzistencije čoveka kao jedinke i obezbeđivanja opstanka čovečanstva. Zapravo, obezbeđivanje neposredne egzistencije čoveka kao pojedinca posredstvom kapitalističkog mehanizma reprodukcije, koji od njega stvara destruktivnog sebičnjaka, sve dramatičnije dovodi u pitanje sposobnost čovečanstva da obezbedi opstanak. Ovo tim pre, što je atomizovanje ljudi najpogubniji oblik njihovog depolitizovanja.
Kapitalizam proizvodi takve oblike „društvenosti“ koji degenerišu čoveka kao društveno biće. „Društvenost“ je svedena na borbu između ljudi, na laž, na podvalu, na zločin… U savremenom svetu ništa efikasnije ne uništava potrebu čoveka za čovekom nego kontakt čoveka sa čovekom. Ukidaju se autentični međuljudski odnosi u kojima čovek može da se realizuje kao slobodarsko, erotsko, emotivno, duhovno i stvaralačko biće i odnosi između ljudi dobijaju tehnički i destruktivni karakter, pri čemu čovek postaje mehaničko i destruktivno biće. Kapitalizam stvara surogat-društvenosti u obliku „potrošača“, „gledalaca“, „fanova“, „fejsbukovaca“… Sport je jedan od najvažnijih sredstava za degenerisanje i uništenje humane društvenosti. Sportisti su svedeni na kvazi-militarističku, zabavljačko-cirkuzanersku i kaskadersko-samoubilačku grupu, a publika na „navijačku masu“. Muzički „spektakli“, festivali piva i druge masovne pijanke, disko-klubovi, samoposluge i trgovački centri, pešačke zone u trgovačkim delovima grada i sl. – sve su to oblici kapitalističke proizvodnje „društvenosti“ koja je lišena prirodnosti i ljudskosti. Ona se svodi na stvaranje „potrošačke mase“ čije ponašanje uslovljava proces destruktivne kapitalističke reprodukcije, što znači potpuno komercijalizovani život. Kapitalizam od čoveka kao društvenog bića stvara potrošačko biće, a od društva kao zajednice emancipovanih ličnosti potrošačku gomilu. Mega-market postao je najvažniji društveni prostor, a „rasprodaje“ i prateći „potrošački stampedo“ najautentičniji oblik u kome se pojavljuje kapitalistička društvenost.
Što se tiče interneta, sve veće mogućnosti tehničkog „komuniciranja“ postale su zamena za sve manje mogućnosti autentičnog ljudskog sporazumevanja. Umesto da se uspostavljaju neposredni odnosi između ljudi, uspostavljaju se „odnosi“ posredstvom „friziranog“ lika koji odgovara modelu „uspešne face“ po kriterijumima vladajućih vrednosti, što znači samo-obezvređivanjem i samosakaćenjem čoveka. Anonimnost, mogućnost momentalnog prekida kontakta, mogućnost neprestanog „preobražavanja“ i „doterivanja“ – sve to posreduje u „komuniciranju“. Na kompjuterskom ekranu ne pojavljuje se pravi lik čoveka, već njegova maska. Preko interneta ne uspostavljaju se međuljudski odnosi, već tehničke veze pri čemu su ljudi „oslobođeni“ čulnog, erotskog, emotivnog, u krajnjem, društvenog postojanja i društvenog posredovanja. Na ekranu pojavljuju se likovi koje čovek ne može da oseti, da dodirne, da pogleda u oči… Likovi koji nemaju miris, glas, toplinu… Stiče se „sloboda“ od sveta u kome čovek ne može da ostvari svoju ljudskost i to na način koji svodi čoveka na tehnički maskiranu prikazu. Internet-populizam je najnehumaniji oblik populizma. Prividno, svako može da se pojavi u „javnosti“, ali je to virtuelna „javnost“ anonimnih ljudi koji se kriju iza kompjuterskih ekrana. Istovremeno, ubedljiva većina tekstova koji se objavljuju na internetu nalaze se ispod svakog kulturnog nivoa i nameću se drugima putem sve agresivnije „tehničke prezentacije“ koja odgovara mehanizmu reklamne kampanje „potrošačkog društva“. Najgore je to što mladi prihvataju da budu bačeni u virtuelni svet. To je konformistički „odgovor“ usamljenog čoveka zaglibljenog u blatu kapitalističkog beznađa. Prihvatanje virtuelnog sveta je, zapravo, prihvatanje postojećeg sveta u kome nema mesta za mladost, za ljubav, za budućnost… U konačnom, radi se o tome da se otkloni svaka mogućnost da se ljudi ujedine i deluju kao politička bića koja teže iskorenjivanju uzroka nesreće. Uništavanje čoveka kao društvenog bića putem tehnike i „potrošačkog“ načina života pretstavlja najefikasniji način njegovog depolitizovanja. Bez neposrednog povezivanja i organizovanja potlačenih na temelju jasne vizije budućeg sveta za koji se treba boriti, izlazak na ulicu svodi se na pražnjenje nezadovoljstva koje ne doprinosi ukidanju neljudskog sveta, već do stvaranja novih oblika tlačenja i izrabljivanja.
Autor teksta je bivši profesionalni košarkaš, magistar pravnih nauka i doktor filozofije.
Tekst je odlomak iz knjige “Poslednja Revolucija”, strana 118, 2013 godina.
Izmenjeno:
- Zadebljani tekst: Držeći se mita o „revolucionarnom“ karakteru kapitalizma, Marks nije shvatio da se kapitalizam ne projektuje u budućnost prvenstveno preko razvoja proizvodnih snaga i emancipatorskih potencijala građanskog društva, već preko posledica uništavanja prirode i čoveka, kao i uništavanja emancipatorskog nasleđa građanskog društva. Kapitalistički „progres“ uklanja samu mogućnost budućnosti: ona se pojavljuje kao na kapitalistički način degenerisani u-topos. Kapitalizam će konačno da se “stabilizuje” kada uništi život na planeti i dođe na “nulti” nivo nežive prirode.